Istorijat

ISTORIJA AUTOPLINA

Tecni naftni gas (LPG) koji ima međunarodnu trgovačku oznaku LPG ( engl. Liguefied petroleum gas ) je tekuća bezbojna smjesa propana i butana u približnom odnosu 50 : 50 i viših ugljikovodika – etana i propilena.
Pri atmosferskom pritisku i temperaturi oko 20 stepeni Celzija se nalazi u gasovitom stanju. Kad malo povećamo pritisak, plin pređe u tecno stanje pa je tako pogodan za skladištenje u čeličnom spremniku.

Smjesi se dodaje još i odorant “miris“ koji nas upozorava prilikom isticanja plina u atmosferu. Važno je napomenuti da je TNG teži od vazduha, pa ukoliko dođe do isticanja uvijek se treba skloniti u visinu, a nikako u neki podrum.

Globalno gledano, približno 60 % LPG -a se dobija kao nusprodukt kod vađenja nafte iz zemlje, a 40 % nastane kao nusprodukt prilikom rafiniranja nafte i naftnih derivata. Propan je plin koji potiskuje naftu iz zemlje, a butan se odvaja prilikom prerade nafte. Vrlo je važno to, da njihova prerada ne traži dodatne proizvodne troškove, te da ne zahtijeva dodatne energije koja bi značila dodatno opterećivanje prirode. Procjene govore da će plina biti još za otprilike 100 godina.U ovom trenutku LPG je jedino pravo alternativno gorivo benzinu.

Eksperimentisanja s plinom kao gorivom počinju početkom 19 vijeka.
Nakon što je motor na plin ušao u proizvodnju i proizvodni rezultati bili su izvrsni – preko 30000 motora je proizvedeno.

Jedan od razloga zašto se kroz istoriju kao gorivo za automobile počeo koristiti benzin, a ne autoplin, je problem transporta autoplina. U to vrijeme proces korištenja autoplina, kao bi se olakšao transport, nije bilo poznat. Između 1920 i 1940, u vrijeme velike ekonomske krize i sloma Wall Street-a, bilježi se veliki porast korištenja motora na plin zbog niske cijene plina, a napušta se nakon ekonomke stabilnosti.